Posljedice čestog pranja ruku

Pranje ruku je temeljna higijenska navika, značajna kad se radi o prevenciji mnogih zaraznih bolesti. Nije nam cilj ta šira javnozdravstvena dimenzija pranja ruku već promotriti pranje ruku iz drugog gledišta  - posljedica po stanje kože.  Slobodnije rečeno, ta svakodnevna borba protiv mikroba i virusa se često odvija na račun lokalnog zdravstvenog stanja kože ruku. Opetovano pranje kemijski skine zaštitni sloj površinskih masnoća (loj, lipidi) i posljedično se onda viđaju hrapave, crvenkaste ruke odnosno koža  koja lako puca, čak ponegdje i točkasto krvari.  Ruke u takvom stanju predstavljaju pogodniji teren za razmnožavanje bakterijskih kolonija – i postavlja se pitanje što se onda u konačnici postiglo tim prethodnim čestim pranjima… 

Vanjski sloj kože - štit od mikroorganizama

Možda najvažnije funkcije kože su obrana od mikroorganizama i očuvanje tjelesnih tekućina. Govori se o funkciji tzv. barijere i o kinetici te barijere. Pojednostavljeno, često pranje donekle narušava i jedan i drugi aspekt barijere. Što se tiče tzv. kinetike, kad se radi o rukama nije rijedak slijed zbivanja -  koža se još nije oporavila od jednog pranja, a već se krene s drugim pranjem. U početku se viđa samo suha koža, ogrubjela na dodir. Ako se nastavi dalje u tom ritmu, neminovno će  stradati  i dublji rožnati slojevi (stratum corneum). Prvo nastaju pukotine na mjestima pregiba  - tzv. „kalanje“ slojeva mekog keratina. Kasnije se mogu produbiti u „štetu punog profila“ odnosno nastaju mjestimične ragade i točkasta krvarenja. Daljnje pranje će onda  izazvati još i kemijsku iritaciju jer tada dolazi do doticaja dubljih slojeva kože ili čak tjelesnih tekućina sa sredstvima za pranje, a ona pak tome nisu namijenjena.

Klimatski uvjeti poput niskih temperatura, niske relativne vlage u zraku ili velikih vrućina će još ubrzati taj proces narušavanja integriteta rožnatog sloja kože čestim pranjima.

Drugim riječima, najviše periferan rožnati sloj kože ruku doista  jest neki učinkovit štit tijela od prodora mikroogranizama i čuvr tjelesnih tekućina, ali samo ako nije načet oštećenjima ili izložen kemijskim utjecajima.  Slikovito, površinske stanice kože su složene u redove, pomalo nalik opekama. Međuprostori između njih su zapunjeni površinskim masnoćama, nalik reškama među opekama ispunjenim vezivom.  Nakon pranja, otplavljene su površinske masnoće (loj i epidermalni lipid) koje su poput reški zapunjavale  međuprostore i prostim okom  se onda nazire ogrubjela koža. Čak i brisanje ručnikom „odnosi“ površinske masnoće. U toj fazi je krajnji čas kad bi trebalo sanirati već učinjenu štetu i dodatno osnažiti integritet kože pred vanjskim utjecajima. Dakle, pred nama je pitanje: kako oprati ruke, a očuvati površinske masnoće kože?  Gotovo nemoguće… Jedino preostaje redovito izvana nanositi umjetno proizvedene masnoće na kožu ruku, u nadi da će bar po funkciji djelomično nadoknaditi prirodne masnoće izgubljene tijekom pranja.

Kako ispravno prati ruke?

Kao polazište, nekoliko temeljnih preporuka kad se radi o pranju ruku:
- ruke prati u tekućoj toploj vodi (40 °C +/- 3 °C)
- na već nakvašene ruke nanijeti, poželjno tekuće ili gel, sredstvo za pranje ruku
- trljati energično najmanje 20 sekundi  i ne zaboraviti oprati i zone među prstima, ispod noktiju te  gornju stranu šaka, sve do ručnog zgloba
- dobro isprati toplom tekućom vodom
- obrisati ruke jednokratnim papirnatim brisačem ili osušiti pod strujom toplog zraka
- preko upotrijebljenog papirnatog brisača zatvoriti slavinu, tako da se izbjegne dodir s netom opranom kožom ruku.
Što toplija voda, to lakše bivaju otplavljene površinske masnoće kože ruku. Zato se bolje držati donjeg kraja preporučene optimalne temperature tople vode!

Alternativa pranju:  rukavice ili alkohol?

Čak ni današnji proizvodi za osobnu higijenu nisu bez mana. One ponekad više dolaze do izražaja u određenim klimatskim uvjetima (relativno suh i hladan zrak) odnosno kod onih koji često peru ruke, uglavnom zbog higijenskih standarda zanimanja kojim se bave (npr. prehrambeni ili zdravstveni sektor).  U tim klimatskim odnosno profesionalnim sredinama, alternativa čestom pranju ruku je nošenje lateks ili poliuretanskih rukavica . Naizgled idealno zaštitno rješenje za lokalno stanje kože. Međutim,  onda nailazimo na novu skupinu problema vezanih uz bubrenje (prekomjernu hidrataciju) površinskih slojeva kože ispod rukavica, uzrokovanih prvenstveno znojenjem.  Osim toga, rukavice narušavaju osjet dodira. Ipak, treba jasno istaknuti da su rukavice nezamjenjive kad se radi o poslovima s kemikalijama odnosno kad priječe dodir s tuđim tjelesnim tekućinama, kao  izvorom potencijalne zaraze.

Postoje osobe koje bi morale prati ruke i 50-ak puta tijekom radnog vremena, a što koža naravno ne bi izdržala iz dana u dan. Onda je preporuka da s tradicionalnog pranja ruku vodom prijeđu na brisanje ruku vatom namočenom u alkohol. Obično dostaje po 2 mL 60-95 % alkohola za svaku ruku,  tijekom 15 do 30 s. Ruke se nakon toga ne obrišu nego se čeka isparavanje alkohola. Učinak alkohola je posve drugačiji od pranja, odnosno  prvenstveno se ogleda u denaturaciji bjelančevina – što efikasnije ubija bakterije i viruse. Nuspojave postupka s alkoholom su također dehidracija i gubitak prirodnih masnoća površine kože.

Kiseo film kože ruku - prirodan protubakterijski štit

Osim samog postupka pranja ruku, vrlo bitno je izabrati sredstvo za pranje ruku koje čuva prirodnu kiselost.  Paradoksalan razvoj situacije je da pranje, pod određenim uvjetima, u konačnici može pogodovati razmnožavanju bakterija. Zato je preduvjet da sredstvo ne remeti u većoj mjeri prirodan kiselkast film najviše površnih slojeva stanica kože ruku.  Kemijski gledano, kiselost zaštitnog filma kože ruku se kreće u rasponu pH = 4,0 do pH = 5,0. Kiseo ambijent ometa razmnožavanje bakterijskih kolonija na površini kože. U ulozi kupca, posegnite samo za onim sredstvima koja imaju oznaku pH = 5  ili pH = 5,5 na ambalaži. Tek poslije ispunjavanja tog preliminarnog uvjeta, gleda se učinkovitost tog sredstva za pranje ruku u pogledu otklanjanja bakterijskih kolonija na koži ruku i druga svojstva.

Sapun: ne!

Tradicionalan sapun je definitivno loš izbor za pranje ruku. Nepopravljiva kemijska mana svih sapuna je lužnatost (pH = 9 do 10). Istraživanja su pokazala da će pranje ruku sapunom pomaknuti  spomenutu pH vrijednost za 0,6 do čak 1,8 pH jedinica prema neutralnom. Koži će nakon toga trebati  45 – 120 minuta da preko prirodnih puferskih mehanizama vrati kiselost zaštitnog filma na, inače normalnu, vrijednost pH= 4-5. Kako je prirodna kiselost doista neki temeljni obrambeni mehanizam kože pred kolonijama mikroba, koji se znano najbolje razmnožavaju u kemijski neutralnoj okolini, sapun danas bez milosti zaslužuje „crveni karton“. Drugim riječima, ustrajavanjem na čestom pranju ruku zastarjelim sapunom se stvaraju još bolji uvjeti za razmnožavanje bakterija jer pH vrijednost od „obrambenog“ (blago kiselog) prelazi u neutralnu zonu koja pogoduje bakterijama.
Sapun ima i drugih mana, poput stvaranja nadražujućih sastojaka s kompleksima iz tzv. „tvrde“ vode odnosno koža bubri i crveni nakon višekratnog pranja sapunom. U ovom kontekstu je vrlo bitno spomenuti da sapun nema značajnije antimikrobne učinke odnosno čini to tek posredno, preko mehaničkog trljanja kože - što uklanja najviše površne slojeve stanica zajedno s bakterijskim kolonijama.
Dakle, ako eliminiramo sapun, nema se baš puno za izgubiti ni što se tiče lokalnog zdravlja kože niti na planu suprotstavljanja bakterijama i virusima.

Sindeti  i kontraverze oko triklosana

Sredstvo za pranje ruku bi trebao biti jedan iz široke palete modernih sintetskih deterdženata (kratica: sindet). Oni su razvijani baš s ciljem da se što više „ugodi“ koži: optimalan pH, ne nadražuju i ne smeta im čak ni „tvrda“ voda. Lako ih je prepoznati na policama trgovina preko naljepnice pH = 5 odnosno pH =5,5. Proizvode se u krutom (tzv.sindet bar) i  tekućem odnosno gel obliku. Kako su istraživanja pokazala , trend među stanovništvom je da se ruke peru samo 10 s, umjesto preporučenih 15-20 s. Zato je bolji izbor tekuće ili gel sredstvo jer  djeluje odmah (ne treba još i djelić vremena da se trljanjem oslobodi pjena  iz krutog oblika). 
Glavna mana sintetskih deterdženata je da dosta odmašćuju. U njihove formulacije unaprijed se dodaju umjetno proizvedene masnoće, kako bi se već u momentu pranja pokušao nadoknaditi dio prirodnih masnoća kože koje će biti otplavljene. Iz gledišta kupca, prednost imaju takvi proizvodi sa što većim udjelom masnoće, ali cilj rehidracije kože je time samo djelomično ostvaren. U zbilji - treba nanijeti još i dodatan film umjetnih masnoća naknadno, nakon pranja, naročito kad se radi o osobama starijim od 30 godina ili onima koji često peru ruke.

Na tržištu već niz godina postoje sintetski deterdženti za pranje ruku u krutoj i tekućoj formi s dodanim posebnim antimikrobnim sastojkom, triklosanom.  Skepsu budi činjenica da se radi prvenstveno o sredstvu namijenjenom umjetnim površinama. Svjedoci smo velikih previranja oko toga da li triklosan treba biti „udarni“ antimikrobni sastojak i kad se radi o sredstvima za osobnu higijenu. Nije cilj ovog razmatranja osvijetliti mnoge aspekte djelovanja i eventualne nuspojave triklosana, ali recimo da se de facto radi o pesticidu koji je učinkovit i protiv bakterija te spora. U međuvremenu je kao sastojak dospio i u sredstva za pranje, zubne paste, dezodoranse, impregniranu sportsku odjeću i obuću ( pod sloganom: „stop“ zapahu).

Postoji zabrinutost oko tragova triklosana u mokraći, majčinom mlijeku i nekim drugim tjelesnim tekućinama jer se radi o pesticidu čiji metabolički putevi razgradnje mogu s jedne strane rezultirati možebitno otrovnim, a s druge strane potencijalno kancerogenim tvarima. Pobornici triklosana i dalje  uporno ističu u prvi plan njegovo djelovanje na dotičnoj podlozi još satima, ometajući razmnožavanje bakterija i smanjujući broj spora.  Kako se u ovom slučaju ne radi o umjetnoj površini, triklosan koji zaostane u tragovima na površini ruku,  već oštećenoj  prethodnim pranjima, ima otvoren put prema tjelesnim tekućinama , osobito na mjestima pucanja rožnatog sloja (često na pregibima) ili točkastih krvarenja.  Osim toga, mikrobiološki gledano, prvenstven cilj pranja ruku je ukloniti tzv. prolazne bakterije, dakle one koje su dospjele na ruke s okolnih predmeta. Pri tome nužno „strada“ i dio bakterija koje inače nastanjuju kožu (tzv. rezidencijalna flora) odnosno koje uglavnom nisu štetne ili mogu biti štetne samo pod određenim okolnostima. Posebni dodaci protiv mikroba u sredstvima za pranje ruku, poput triklosana, mogu biti dvosjekli mač  -  mijenjaju ravnotežu bakterijskih kolonija (rezidencijalna/prolazna), ali  i kasnije mogu biti štetni, ako pronađu put do krvotoka.  Tek kao ilustracija te dvojbe - neki proizvođači zubne paste ostaju pri triklosanu jer zastupaju tezu da učinak opravdava potencijalne rizike dok su  drugi već digli ruke od triklosana. Na nekim tržištima u svijetu je  značajan postotak prodanih sredstava za pranje ruku s triklosanom, a drugdje su takva sredstva za pranje ruku rijetkost. Nema sumnje da triklosan djeluje na toj antimikrobnoj „fronti“, ali postoji sve veća podozrivost prema tom sastojku sredstava za osobnu higijenu.

Principi njege suhe kože ruku – rehidracija i umjetna barijera

Simptomi suhe kože ruku su crvenilo, svrbež, ljuštenje, mjestimične pukotine i ogrubjelost površine.  U nastojanju da se „preokrene situacija“, mora se istodobno djelovati iz najmanje dva smjera.

Prvo načelo je rehidracija, odnosno vratiti vlagu površnom (rožnatom) sloju kože. Vlažnost tog sloja se može povisiti dovlačenjem vlage iz dubljih slojeva kože ili pak na račun vlage iz zraka. Sastojci koji imaju tu funkciju nazivaju se humektanti. Glicerin (glicerol) je tipičan humektant i zato neki tradiconalan  sastojak krema za ruke, s zadaćom da prvenstveno „navlači vlagu“, uglavnom iz okolnog zraka. Na žalost, pristup problemu suhe kože samo iz tog jednog smjera, dakle spomenutog povećanja sadržaja vlage u rožnatom sloju, nije dostatan. Suha, ogrubjela koža je manjkava barijera. Primjerice, spomenuti glicerin nanijet na ruke, brzo će izgubiti početni učinak jer se voda opet brzo gubi s površine ruku.

Drugo načelo je stvoriti dodatnu, umjetnu barijeru na koži. Preciznije, umjetnim masnoćama osnažiti već „načetu“ prirodnu barijeru kože koju inače tvore njene prirodne masnoće (loj i epidermalni lipidi).  Slikovito rečeno, umjetna barijera će „zaključati vlagu ispod nje“ odnosno ona će prvenstveno priječiti daljnji gubitak vode iz površnog sloja kože.  Stručnim rječnikom, govorimo o okluzivnim sastojcima krema za ruke.

Tek kombinacija sredstva koje povisuje vlagu površnog sloja kože i sredstva koje stvara umjetnu barijeru hlapljenju vode doista pomaže suhoj koži. Najviše cijenjeni sastojci krema za ruke su oni koji imaju višestruko djelovanje. Danas najviše popularan sastojak, barem što se tiče tog aspekta stvaranja umjetne barijere, je silikonsko ulje –  iz podvrste siloksana:   polidimetilsiloksan (engl. kratica: dimethicone). U tu svrhu se mogu primijeniti i emolijenti kao što su  mineralna ulja odnosno parafinska sredstva. Izbor diktira i kasnije stanje ruku, nakon što se nanese sloj umjetnih masnoća. Ruke bi morale biti što je moguće manje masne, bez čekanja da se upiju sastojci  odnosno ne bi trebale priječiti nastavak aktivnosti dotične osobe. Spomenuti siloksan je baš  u tom pogledu prvorazredan izbor. Ilustracije radi,  taj sastojak se koristi i u formulaciji šampona, u regeneracijskoj ulozi, baš zbog toga jer kosa kasnije, kad se osuši, ima dobar tzv. dry feel  (svilenkast, prstima ugodan dodir).

U težim slučajevima prethodno močiti ruke ili pamučne rukavice tijekom noći

Barijera od umjetno proizvedenih masnoća će biti to efikasnija što se više vlage ispod nje „zaključa“.  Općenito,  preporučuje se nanijeti umjetan film masnoća na tzv. suhu kožu odmah nakon kupanja odnosno tuširanja.  U ovoj konkretnoj situaciji, preporuka je da se ruke prvo namoče u toploj vodi desetak minuta i onda laganim potezima obrišu, te da se tek tada nanese krema za ruke sa sastojcima koji tvore dodatnu barijeru.

U krajnjim slučajevima, kad je koža ruku već vrlo teško oštećena ili pak slijedi novi radni dan pa da se koža ipak stigne oporaviti, preporučuje se na tako  nakvašene ruke prvo nanijeti kremu za ruke i onda još preko toga navući i pamučne rukavice, te ih ostaviti ih na rukama tijekom noći.

Neizravne mjere prevencije koje čuvaju kožu ruku

Klimatski faktori su bitna odrednica stanja kože odnosno problemi sa suhom kožom se pogoršavaju u uvjetima hladnoće, vjetrovitog vremena i kad je niska relativna vlažnost zraka. Niska vlaga u zraku ubrzava gubitak prirodne vlažnosti površnih slojeva kože, a pri niskim temperaturama se bitno uspori i rad lojnica, čiji loj predstavlja glavninu prirodne barijere kože. Klimatskim faktorima se može donekle parirati nošenjem rukavica koje će povisiti temperaturu kože ruku i smanjiti taj pad u proizvodnji loja, kao prirodne barijere.
Starost, neki lijekovi i izloženost nekim kemijskim sredstvima (npr. sredstva za sanitarno čišćenje) su dodatne otegotne okolnosti kad se radi o zdravstvenom stanju kože ruku. Kad se rade takvi poslovi gdje bi ruke mogle biti izložene kemijskim sredstvima, onda su rukavice od lateksa nužnost u nastojanju da se zaštite ruke.

Na kraju, bilo bi preporučljivo usvojiti trajnu navadu da se nakon nekoliko pranja ruku obvezno nanese na ruke zaštitni film umjetnih masnoća. Jedino na taj način, kremama za ruke, se može držati situacija koliko-toliko pod kontrolom odnosno djelomično umanjiti šteta nastala nakon otplavljivanja prirodnih masnoća kože ruku tijekom pranja.