Kraj epohe sapuna

Pokazatelji prodaje u cijelom svijetu ukazuju na pad potrošnje sapuna. Neizravno, tom trendu su doprinijeli i liječnici za kožne bolesti, dugogodišnjim upiranjem prsta u štetnost sapuna. Dakle, epoha sapuna, tradicionalnog sredstva za održavanje higijene kože, primiče se svom kraju i to nakon približno 5 tisuća godina. Sapun je bio nedvojbeno velik civilizacijski iskorak. Univerzalnost recepture se ogledala i u tome da su kao polazna sirovina za sapun služile raznovrsne, lokalno dobavljive, biljne odnosno životinjske masnoće poput palminog ili maslinovog ulja odnosno klaoničkog otpada. Svoj procvat je pak sapun doživio u viktorijanskoj eri. Malo znano - danas veoma pomodna riječ „brand“ je zapravo prvotan engl. naziv za žigove koji su bili utiskivani nakon faze prešanja sapuna.
Žal za sapunom? Ne, tome nema mjesta… Zašto? Zato jer koža doduše tolerira pranje sapunom, ali ne previše često i predugo. Iskreno rečeno, osim tog higijenskog aspekta koji se ogleda kao odstranjivanje masno-prljavog filma s površine kože – sapun baš i nema drugih vrlina. I to vrijedi za sve sapune, neovisno o proizvođaču, cjenovnom razredu i vrsti. Dapače, liječnici za kožne bolesti već preko 70 godina ukazuju na potencijalno pogoršanje stanja zdrave kože odnosno još više nekih bolesti kože nakon primjene sapuna i dobrim dijelom su doprinijeli jenjavanju potražnje za sapunom. Crvenilo, bubrenje, svrbež i sklonost pucanju kože nakon pranja sapunima su dobro znani i proizvođačima te još od početka 60-ih godina prošlog stoljeća datiraju nastojanja u sferi industrije sredstava za higijenu da se kemijski formuliraju sredstva za održavanje higijene kože koja bi bila manje štetna po stanje kože, naročito one osjetljive odnosno predjela kože zahvaćenim kožnim bolestima. Zdrava koža naime još nekako podnosi pranje sapunom, ali bolesna ili starijih osoba već daleko teže.
Zahvaljujući baš tim uspjelim naporima, danas su police trgovina preplavljene takvim novim proizvodima koji su daleko više zahvalni za održavanje higijene - i zdrave i bolesne kože. Potrošači su što sami, što navođeni marketingom, prepoznali blagodati te nove generacije proizvoda za održavanje higijene kože, ali ostaju još uvijek zbunjeni njihovim nazivima poput „syndet“ (sindet – kratica od sintetski deterdžent), Waschstück (njem. blok za pranje) ili soapless soap (engl. sapun bez sapuna). Na slici se dolje nalaze 2 sapuna i iznad njih 3 sindeta koje je laiku na prvi pogled teško razlikovati od sapuna jer su i jedni i drugi u krutom obliku. I nazivlje je neki problem i kao ilustracija neka posluže baš ta tri sindeta   - u vrhu slike se naime nalaze 3 proizvoda iz iste kemijske skupine:  jedan proizvođač naziva svoj sindet Compact (plavi), drugi Cream Bar (bijeli)  i treći Cleansing Bar (zeleni). Zbrku oko nazivlja smanjuje to što sapuna nema u obliku tekućine za pranje ili gela odnosno svi proizvodi koji se susreću na policama u tekućim/gel formulacijama su isključivo sindeti. Kao zajednički nazivnik, ispod tih mjestimično nezgrapnih i nelogičnih marketinških naziva, razaznaje se pH 5,5 na njihovoj ambalaži i to je zapravo ono najviše bitno. Drugim riječima, svi ti novi proizvodi čuvaju prirodan kiselkasti omotač kože koji preventivno djeluje na razmnožavanje bakterija. I dakako, kemijski su posve drugačiji od sapuna!
Naime, nepopravljiva mana je baš kemijska priroda sapuna odnosno sapun je po svom kemijskom sastavu lužnat. Koža je pak u cijelosti prekrivena tzv. kiselim omotačem koji, između ostalog, donekle priječi i razmožavanje bakterija na površini kože. Dakle, koža ima tu prirodnu kiselost koja se uopćeno predstavlja kao pH = 5,5 što na toj univezalnoj kem. ljestvici kiselost/neutralnost/lužnatost predstavlja neku blagu kiselost. Usporedbe radi, neke od najviše jakih kiselina imaju pH oko 2, a kemijski neutralna zona je pH 7. Gledano strogo kemijski, sapun kao lužnat proizvod ( pH 9 do 10 ) u tom blago kiselom ambijentu kože odmah gubi i na učinkovitosti pranja. U uvjetima tzv. „tvrde“ vode (nazočnost iona kalcija i magnezija u vodi) – sapun proizvodi teško topive soli koje još pogoršavaju njegovu učinkovitost pranja i što je neobično važno - nadražuju kožu.
Koža nakon čestog pranja sapunom znano bubri, postaje crvenkasta i svrbi. Što je još gore, nestaje njena prirodna zaštita u obliku gore spomenutog kiselog omotača odnosno u tom kemijskom „sudaru“ s lužnatim sapunom, pH kože se iz te zone blago kiselog pomiče prema neutralnom. Paradoksalno, bakterije se zatim lakše razmnožavaju na koži često pranoj sapunom jer nestaje te prirodne kisele barijere. I inače zdrava koža teško podnosi učestalo pranje sapunom, a nije onda ni teško zamisliti da postoji niz bolesnih stanja kože gdje navedene mane sapuna još više otežavaju lokalno stanje.
Iz vidika očuvanja zdravlja, vrijedi istaknuti i da parfimirani sastojci sapuna mogu također imati posljedica po zdravstveno stanje jer znano doprinose nastanku i/ili pogoršanju alergijskih bolesti kože. Kako je sapun bez mirisnih sastojaka proizvod kojeg bi bilo teško tržiti u sferi sredstava za osobnu higijenu – onda ta navada da se tijekom proizvodnog procesa sapuna u njega još dodaju i mirisna ulja, te različiti poboljšivači topljivosti i slični sastojci, predstavlja dodatan rizik za nastanak alergijskih reakcija na koži. Dječji sapuni, kao posebna tržišna niša, su zapravo sapuni s veoma malo parfimiranih sastojaka jer je taj rizik još veći u dječoj dobi.

Zaključna konstatacija je da sapun izgubio mjesto kao tradicionalno sredstvo za održavanje higijene kože i da niz njegovih štetnih svojstava nije moguće ni neutralizirati niti ublažiti. Jednostavno se radi o tome da je sapun po svojoj kemijskoj prirodi nespojiv s kožom, odnosno protivan današnjim idealima u sferi higijene i njege kože. Drugim riječima, sapun tijekom stoljeća nije imao alternative i koža prijašnjih generacija je naprosto morala tolerirati pranje sapunima. Danas je drugačija situacija odnosno moderni kemijski proizvodi za higijenu kože iz skupine deterdženata su upravo razvijani s tom namjerom da kemijski budu što bliže postavljenim znanstvenim ciljevima kad se radi o higijeni odnosno njezi kože, bilo zdrave ili bolesne. I oni imaju svojih mana, ali su one daleko manje od sapuna. Naposljetku, iako ponešto skuplji, odnijeli su prevagu na tržištu sredstava za osobnu higijenu u razvijenim zemljama.
Da zaključimo u humorističkom stilu – kad bi stanice kože imale pravo glasovanja, sapuni bi bili ne samo demodirani nego vjerojatno i zakonom zabranjeni!